Jednog jutra promatrao sam kako se dim moje prve jutarnje cigarete isprepli?e sa aromati?nim dimom iz šalice moje prve jutarnje kave. Iz te igre dvaju dima izronila se prikaza – duh. Bio je to duh pri?e, halucinacija – bio sam toga svjestan.
Mislio sam da ?e mi ta prikaza, kao i uvijek do sada nabaciti neku novu ideju za neku pri?u, koja ?e ostati nažvrljana na papiru – nedora?ena – nedovršena te nakon par dana zagubljena u hrpi papira i fascikala, u kutu sobe gdje ?uvam takve ?udne stvari.
Me?utim, ovoga puta bio je to duh malo druga?iji od uobi?ajenih. Bio je to duh mojih nedovršenih pri?a.
Proveo me je toga jutra kroz svijetove koje sam po?eo stvarati, a nikada ih nisam dovršio. Mogu vam re?i da to nije bilo nimalo ugodno iskustvo. Sreo sam tamo i Maria, Brunu, Ellu, Hoffmana…, cijelu ekipu koji ?ekaju da dožive svoje oživotvorenje. Bacio sam pogled i na ?itave svijetove, nedovršene u kojima Oni žive, a žive zapušteno i ve? zastranjuju polako.
Svi oni ?ekaju ono nešto. Poput nas u zbilji, koji ?ekamo Sudnji dan – trenutak istine, a kojeg se onaj “zdraviji” dio populacije možda malo i boji (a temelj tog straha je strah od nepoznatog – ali to je normalno), mi bolesni, kratkog fitilja i bez mogu?nosti odgode užitka, jedva ga ?ekamo. Jedva ?ekamo da se dogodi ono nešto, a u kulturološkom okruženju u kojem ja egzistiram to bi ocijenili, pa recimo – možda malo manje normalnim.
Budu?i su likovi iz mojih pri?a mahom svi bolesni, ja sam ?uo njihov vapaj, njihovu želju za oživotvorenjem i odlu?io sam, koliko je to u mojoj nemo?i, da im pomognem da ožive; da ugledaju svijetlo dana; da budu upoznati i prepoznati od drugih ljudi…
Predugo sam se mu?io s pitanjem kako da to napravim? Ja možda znam nešto napisati, ali objaviti to – tu stanem. Rijetki su petci kada je neki moj tekst bivao objavljen. Zapinjem u finalizaciji. I ina?e je tako u mom životu s inim stvarima.
Me?utim jedan dobar ?ovijek, prepoznavši moje nedoumice i probleme, otvorio mi je blogg i rekao: “Pa piši brate mili!”
I pisati ?u!
Paradoksalno je što u meni ?u?i toliko toga što bi htjelo živjeti, a ja sam depresivac sa suicidalnim mislima – ponekad jako izraženim. No, sad imam blog i tako nemam štofa za isprike.
?udno je sve to i u sebi povla?im analogiju izme?u zbilje, u kojoj ja ?ekam preduge redove za psihijatra, a u fikciji sad imam punu ?ekaonicu ?udnih tipova i svaki želi nešto re?i i svakome od njih ja moram pomo?i da se na?e u džungli zvanoj stvarnost.
Ako uspijem, možda postanem pisac – terapeut sa suicidalnim mislima. Mislim ?ak da nebih bio jedini.
Neven